Adresa za dopisivanje Ivan Galic Dom zdravlja Splitsko-dalmatinske županije Stomatoloska ordinacija – Kamenmost Kamenmost bb, 21262 Kamenmost Tel: +385 21 848 052 Fax: +385 21 848 052 igalic2@sfzg.hr Sažetak Određivanje dentalne dobi kod djece u razvoju važno je u pedodonciji, ortodonciji i forenzicnoj znanosti. Najcesce se primjenjuje postupak prema Demirjianu nastao na francusko-kanadskom uzorku djece 1973. godine na temelju Tanner-Whitehousova postupka (TW-a) procjene skeletne zrelosti. Svrha: Željela se ispitati tocnost Demirjianova postupka za određivanje dentalne dobi kod djece u Bosni i Hercegovini (BiH). Ispitanici i postupci: Prilagođene Demirjianove tablice razvojnih stadija sedam zuba s lijeve strane mandibule iz 1976. godine ispitane su na ukupno 1106 panoramskih snimki bosansko-hercegovacke djece (597 djevojcica i 509 djecaka dobi od 5 do 14 godina). Nakon toga je T-testom za zavisne uzorke dentalna dob bila uspoređena s kronoloskom. Rezultati: Razlika između dentalne i kronoloske dobi bila je u rasponu od 0,60 do 2,17 godina kod djevojcica i 0,63 do 2,60 kod djecaka. Rezultati upozoravaju na precijenjenost dentalne dobi u usporedbi s Demirjianovim standardima iz 1976. Zakljucak: Demirjianovi standardi za francusko-kanadsku djecu prema kojima se određuje dentalna dob nisu adekvatni za primjenu kod djece u Bosni i Hercegovini. Nužno je i dalje istraživati na vecem uzorku i odrediti specificne standarde za određivanje dentalne dobi kod bosansko-hercegovacke djece. Kljucne rijeci dob; određivanje pomocu zuba; Forenzicka stomatologija; radiologija, panoramska; Bosna i Hercegovina 1 Student doktorskog studija, Zavod za dentalnu antropologiju Stomatoloskog fakulteta Sveucilista u Zagrebu, Hrvatska PhD student, Department of Dental Anthropology School of Dental Medicine University of Zagreb, Croatia 2 Stomatoloski fakultet Sveucilista u Sarajevu, Bosna i Hercegovina School of Dental Medicine University of Sarajevo, Bosnia and Herzegovina Zdravstveni fakultet Sveucilista u Zenici, Bosna i Hercegovina Faculty of health, University of Zenica, Bosnia and Herzegovina 4 Medicinski fakultet Sveucilista u Banjaluci, Bosna i Hercegovina School of Medicine, University of Banja Luka, Bosnia and Herzegovina 5 Student doktorskog studija, Medicinski fakultet Sveucilista u Zagrebu, Hrvatska PhD student, School of Medicine, University of Zagreb, Croatia

Edward Stafne je 1942 prvi opisao 35 kostanih supljina koje je uocio na intraoralnim dentalnim snimcima podrucja mandibularnog kuta. Radilo se o pojedinacnim, dobro ogranicenim okruglim ili ovalnim prosvjetljenjima, smjestenim ispod mandibularnog kanala te između angulusa mandibule i prvog kutnjaka. Suljine su obicno asimptomatske, unilateralne, ucestalije kod muskaraca između 50 i 70 godina. Pretraživanjem ovih supljina CT-om i MR-om se utvrdilo da se nalaze u dodiru s susjednim žlijezdama slinovnicama te su ispunjene žljezdanim tkivom. Najcesce se radi o djelu submandibularne žlijezde. Lilly i sur. (1965), Johnson (1970), Karmiol M i sur. (1968), na temelju radiografske rasclambe, zakljucuju da je prevalencija ovih postranicnih kostanih lezija u rasponu 1:250 do 1:500 u opcoj populaciji. Namjena ovog postera je prikaz dva arheoloska nalaza stafneovih kostanih supljina. Uzorci su pretraženi i analizirani pomocu CT-skenera. Nalaz 1. Skeletni ostatak odrasle osobe ekshumirane iz nekropole Zmajevac koja datira iz 4. stoljeca. Kostur pripada muskarcu dobi između 45 i 50 godina. Nalaz 2. Skeletni ostatak odrasle osobe ekshumirane iz nekropole Korlat – Sv.Jere koja datira iz 15. stoljeca. Skelet odgovara muskarcu dobi između 40 i 50 godina. CT- pretragom oba uzorka se vidi da se radi o unilokularnoj, ovalnoj supljini jasno vidljivih granica, smjestenoj na lijevoj strani mandibule u podrucju drugog kutnjaka i umnjaka, ispod nivoa mandibularnog kanala. Aksijalni CT snimci mandibule pokazuju prekid kontinuiteta lingvalnog korteksa te stanjenje bukalnog korteksa. Na prikazanim supljinama vidljiva je svojstvena morfologija ; intaktan korteks invagiran u medularni prostor. U paleopatoloskoj literaturi je malo nalaza stafneovih supljina, vjerojatno zbog male ucestalosti samih supljina te lomljenja arheoloskih kostanih ostataka.

Bolesnici koji uzimaju warfarinsku oralnu antikoagulantnu terapiju zbog prevencije ili lijecenja kardiovaskularnih bolesti, kao pacijenti u stomatoloskim ambulantama se uglavnom neodgovarajuce tretiraju ili cak upucuju oralnom kirurgu i za jednostavne zahvate. Nakon ekstrakcije teoretski postoji minimalan rizik od produljenog krvarenja, no prekidom terapije rizik može biti znatno veci zbog moguce trombombolije. U oglednoj studiji je sudjelovalo 16 pacijenata kod kojih je bilo potrebno obaviti ekstrakciju zuba i zaostalih korjenova. Svi pacijenti nastavili uzimati oralnu kumarinsku antikoagulantnu terapiju. Krvarenje je kontrolirano lokalnim postupcima. Post ekstrakcijaska alveola je tamponirana želatinoznom spužvom impregniranom koloidnim srebrom (Gelatamp® ; ) i 4, 8-postotnom vodenom otopinom traneksamicne kiseline (Cyklokapron® ; ) koja se koristila za ispiranje usne supljine, 3-5 puta dnevno kroz 5 dana. Prosjecno vrijeme post ekstrakcijskog krvarenja je bilo 3, 75 ± ; 1, 05 min, svi su pacijenti imali INR-a unutar terapijskih vrijednosti (≤ 3, 0). Kod dvoje pacijenata se javilo naknadno krvarenje, sto je zaustavljeno postavljanjem savova. Zakljucak: Ogledna studija ukazuje da se alveotomija može uspjesno zavrsiti bez prekida antikoagulantne terapije, uz primjenu lokalnih mjera hemostaze pomocu želatinoznih spužvi, ispiranjem usne supljine traneksamicnom kiselinom i prema potrebi savima uz minimalno produljeno krvarenje.

Dijagnostika parodontnih bolesti u prvom redu zasniva se na klinickom stomatoloskom pregledu, a važna je jos i dob bolesnika te anamnesticki podatci. Radioloske tehnike pregleda su komplementarne, a stomatologu pružaju dodatne informacije o vrsti i težini bolesti te mogu utjecati na izbor i/ili promjenu terapijskog postupka i prognozu bolesti. U prvom redu od koristi je zagrizna snimka u traku (“ bite-wing“ tehnika prikaza), zatim periapikalni intraoralni radiogrami i panoramski radiogrami. U težim slucajevima koristi se kompjutorizirana tomografija zubi i celjusti ili CT volumetrijska analiza, koja omogucuje prikaz stanja pojedinacnog zubnog korijena i okolne alveolarne kosti. Radioloska dijagnostika omogucuje otkrivanje i drugih bolesti zubi i celjusti koje mogu klinicki simulirati parodontitis.

Bolesti celjusnog zgloba obicno semanifestiraju pojavom razlicitih poremecaja funkcije zgloba sa ili bez simptoma boli. Disfunkcija celjusnog zgloba se može javiti u bilo kojoj životnoj dobi, ali je cesce nalazimo kod žena u starijim dobnim skupinama. Glavni razlog zbog kojeg ove osobe traže lijecnicku pomoc je nespecificna bolnost u podrucju zgloba, koja se projicira ispred tragusa vanjskog uha, a može se projicirati i u bilo koje mjesto temporalne, ceone ili zatiljne regije. Najcesci simptom je glavobolja, zujanje i sum u uhu (tinnitus), nejasna zubobolja (odontalgia) te bolnost u podrucju uha (otalgia). Etiologija je heterogena i dijeli se na vanjske i unutarnje cimbenike. Od vanjskih se prvenstveno izdvaja trauma zgloba i misica pri razlicitim nezgodama, kontaktnim sportovima, itd. Uzrok mogu biti i razliciti stomatoloski i kirurski zahvati u tom podrucju. Unutarnji cimbenici su razlicita patoloska stanja uzrokovana iskljucivo lokalnim patoloskim promjenama zglobnih struktura. Bolesti i poremecaji koji dovode do disfunkcije celjusnog zgloba mogu se podjeliti na: upale (serozna, gnojna, reumatoidni artritis, psorijaticni artritis, osteoartroza), unutarnju poremecenost zgloba, ogranicenu pokretljivost zgloba, razvojne anomalije, te tumore.

Nalaz stranih tijela u orofacijalnom podrucju ima svoje medicinsko, ali cesto (sve vise) i medicinsko-pravno znacenje. Radioloske metode pregleda imaju uz klinicko- anamnesticke podatke najvece znacenje u otkrivanju i dokumentiranju prisustva razlicitih stranih tijela, bez obzira na njihovu lokalizaciju i razloge izvođenja pretraga. Pri tome valja naglasiti da je dijagnosticka kvaliteta dentalnih radiograma od najvece važnosti jer se ponekad, zbog lose kvalitete snimke (bez obzira na razloge lose kvalitete), stranim tijelima mogu proglasiti i nepostojeca „ strana tijela“ ili pak stvarno postojeca, zbog razlicitih artefakata, ne prikazati. Svakako je važan i izbor odgovarajuce metode pregleda ; stoga cemo kod sumnje na radiotransparentna strana tijela u mekim cestima obaviti UZ pregled ili MR, a kod sumnje na strana tijela koja jace apsorbiraju rentgenske zrake (metal, razlicita punila korijena zubi, odlomljeni korijen zubi, itd.) konvencionalne dentalne rentgenske snimke ili digitalne dentalne snimke i CT.

Radioloski postupci neophodni su u svim fazama implanto-protetske rehabilitacije: pri planiranju, pracenju uspjesnosti osteointegracije tepovremene provjere terapijske uspjesnosti zavrsenog implanto-protetskog lijecenja. Vecina konvencionalnih dentalnih radioloskih tehnika ima primjenu u implantologiji. Odabir vrste snimanja ovisi o vrsti bezubosti, indikacijama, ciljanoj informaciji koju želimo dobiti, dostupnosti radioloskog postupka, dozi zracenja te ukupnom trosku za bolesnika. Informirani pristanak bolesnika, detaljno vođen kirurski protokol i preostala dokumentacija, potkrijepljena odgovarajucim brojem potrebnih radioloskih snimaka, pridonijet ce konacnom uspjehu rehabilitacije i povecati sigurnost terapeuta od provođenja mogucih sudskih postupaka ukoliko izostane konacni uspjeh u lijecenju. Sve vise se govori o stetnom zracenju kojem su bolesnici izloženi prilikom radioloskog snimanja. Pri odabiru vrste snimanja treba se voditi klinickim pregledom, kako bi se dobilo sto vise podataka koji usmjeravaju k ciljanoj radioloskoj tehnici uz minimalno izlaganje zracenju. O tomesvaki bolesnik mora biti informiran te mora dati svoj pisani pristanak, posebno na dodatne radioloske postupke. Postoji vise nacina mjerenja zracenja, a najvise se koriste dvije vrste doza: doza ekspozicije (ulazna povrsinska izloženost) cije se vrijednosti izražavaju u Grayima (Gy), te efektivna doza radijacije kod koje se rabi jedinica Sievert (Sv). Efektivne doze radijacije su između 4 i 16 μ Sv kod ortopanskih snimki, te od 33 do 150 μ Sv kada se pojedinacno snima svaki zub u usnoj supljini. Efektivne doze primljene kod CT-a s konusnim snopom rentgenskih zraka (CT cone-beam) znatno su razlicite, a ovise o opremi koja se koristi, no opcenito su vece nego kod ortopanskih snimki, a manje nego kod multidetektorskih CT-a.

Ucinkovitost timskog rada ortodonta, oralnog kirurga i stomatologa je prikazana na primjeru lijecenja pacijentice s djelomicnom bezuboscu. Pacijentica je pripremana za implanto protetsku rehabilitaciju oko godinu dana. Problem koji je trebalo najprije ortodontski rijesiti je bila rastresitost u gornjoj celjusti s izrazito nepovoljnom mezijalnom inklinacijom kutnjaka u obje celjusti, sto je rezultiralo sniženjem međuceljusnog odnosa u postranicnoj regiji. Kut gornjih sjekutica je prije ortodontskog lijecenja također bio veoma nepovoljan, a sredine zubnih nizova se nisu podudarale. Fiksnim ortodontskim aparatom na obje celjusti je vođena ortodontska terapija, a aparat je koristen i poslije kirurskog zahvata, u fazi retencije. Nakon stabilizacije rezultata ortodontskog lijecenja pristupilo se pripremi bezubog dijela izrazito horizontalno atroficnog alveolarnog grebena donje celjusti u podrucju lijevog prvog premolara i prvog i drugog molara za postavljanje dentalnih implantata. Vertikalna dimenzija kosti je bila zadovoljavajuca. Podignut je opsežniji autologni kostani transplantat u obliku bloka dimenzija 4 x 2 x 0, 4 cm s lijevog angulusa i uzlaznog kraka donje celjusti te fiksiran vijcima za osteosintezu 1, 2 x 8 mm na uski dio bezubog alveolarnog grebena. Transplantat je prekriven ksenogenim kostanim materijalom u suvisku (Bio-Oss®) i resorptivnom membranom (Bio-Gide®). Nakon 4 mjeseca cijeljenja na kontrolnom RTG ortopantomogramu je bila vidljiva zadovoljavajuca gustoca kosti, a klinickim pregledom asimetrija lica pacijentice zbog jos neresorbiranog suviska ksenogenog kostanog materijala. Prilikom postavljanja dentalnih implanata u augmentirano podrucje uklonjen je suvisak kostane mase te postavljen jos jedan dentalni implantat u prostor dobiven rjesavanjem rasteresitosti gornje celjusti na mjesto prvog gornjeg lijevog premolara. Nakon 3 mjeseca cijeljenja i uspjesne oseointegracije pristupilo otvaranju implantata i izradi protetskih suprastruktura od strane stomatologa. Neposredno prije protetske rehabilitacije je skinut i ortodontski aparat. Nakon izrade protetskih nadomjestaka pacijentica je dobila retencijske plocice koje nosi i danas svaki drugi dan. Rezultati ove uspjesno provedene terapije pokazuju opravdanost i vasnost interdisciplinarnog specijalistickog, ortodontsko oralno kirurskog lijecenja prije protetske rehabilitacije.

Composition and laboratory procedures have the greatest influence on the microstructure, mechanical, and electrochemical properties of dental casts. Objectives: The aim of this study was to evaluate the metallographic properties of high gold-based dental castings, Dentor S, and low gold-based dental castings, Midor S, used for the same fixed prostehtic indication. Material and methods: Samples were centrifugally cast in a phosphate-bonded investment and cooled at room temperature. The microstructure was analyzed and photographed with light microscope and scanning electron microscope. The grain size and the percentage porosity were evaluated. The Vickers microhardness was tested. T-test for independent samples (a=0.05) was used for statistical analysis. Results: Micrographs showed difference in microstructure, homogeneity and grain size. Average grain size number according to ASTM112/96 of Dentor S (7.72± 0.23) was significantly greater comparing with Midor S (6.26± 0.19) castings. Percentage porosity of castings was calculated from average impurities and defects, where Dentor S (0.62%± 0, 24%) was significantly more porous than Midor S (0.49%± 0.19%). Vickers microhardness of Midor S castings (HV0.1=169.98± 10.61) was significantly greater then those of Dentor S castings (HV0.1=157.58± 15.42). Conclusion: It can be concluded that composition, under the same laboratory procedures, has a critical influence on microstructure and microhardness of conventional gold-based castings. To ensure functional and technical durability of restoration, selection of the alloy should be based on its composition and mechanical properties as on the patient’ s bite forces.

Patients who are taking oral anticoagulation therapy to prevent or treat their cardiovascular diseases, are often patients in dental offices. Usually, there are incongruously treated, or sent for simple interventions or dental procedures to oral surgeon. There is a theoretical risk of bleeding after dental surgery in patients at therapeutic levels of anticoagulation, however it is minimal, and may be greatly outweighed by the risk of thromboembolism upon anticoagulant therapy withdrawal. Thus, dental extractions can be performed without modification or interruption of oral anticoagulant therapy. In most patients local hemostasis with gelatin sponge, sutures and/or mouthwash with tranexamic acid is sufficient to prevent postoperative bleeding. Sixteen patients taking oral coumarin anticoagulant therapy and undergoing dental extractions took part in this study. Three groups of patients were performed according to therapeutic prothrombin time which was declared as International Normalization Ratio(INR). Extensively postoperative bleeding was prevented with gelatine sponge (Gelatamp® ) and 4.8 % tranexamic acid mouthwash (Cyklokapron® ). Among sixteen patients with average bleeding time of 3.75 ± 1.05 minutes and INR values inside therapeutic range (<3.0), only two of them had short episodes of delayed bleeding. It was stopped by placing a suture over extraction wound. Conclusion: Anticoagulant patients who have been receiving lifelong therapy (Marivarin® ) for prevention and curing cardiovascular diseases, in consultation with the relevant specialist, and who are inside therapeutic range of prothrombin time (declared as INR), suitable thrombocyte range and bleeding time, can be accepted for tooth extraction without stopping or reducing warfarin therapy. Bleeding control was promoted locally without risk of any side effects primarily postoperative bleeding.

In 1942, Edward Stafne first described 35 “ bone cavities” at the angle of the mandible discovered on intraoral dental films. They appeared as unilocular, well-circumscribed, round or eliptical radiolucencies located below the inferior dental canal and between the angle of the mandible and first molar tooth. Usually they were asymptomatic, with a predilection for men between age 50 and 70 years, and mostly unilateral. This latent bone defects are a salivary gland depressions often containing a part of the submandibular gland. Lilly et al. (1965), Johnson (1970), Karmiol M et al. (1968) reported the prevalence of posterior bone lesions between 1 in 250 and 1 in 500 in recent populations, as determined from radiographic studies. The purpose of this paper is to report on two archeologic cases of Stafne’ s defect. Findings were inspected and analyzed using CT-scans. Case 1: The skeletal remains of an adult individual were exhumed from a 4th century necropolis Zmajevac. The skeleton corresponds to a male between 45 and 50 years of age. Case 2: The skeletal remains of an adult individual were exhumed from a 15th century necropolis Korlat – Sv. Jere. The skeleton corresponds to a male between 40 and 45 years of age. In both cases CTscans revealed a unilocular, oval radiolucent lesion with well defined borders, situated at the left second and third molar region, below the mandibular canal. Axial CT scans of the mandible revealed discontinuity in the lingual cortex and some erosion in the buccal cortex. The mandibular bone concavity shows characteristic morphology ; the cortex is intact and invaginated into the medullar space. Little evidence of the Stafne defect has been found in paleopathologic literature, probably because of the low frequency of the defect and the fragility of ancient bones.

In prosthetic therapy noble dental alloys are used as a standard part. In order to avoid polymetallism and symptoms of allergy, dentist should be familiar with alloys' composition and main mechanical properties. Laboratory procedures have the greatest influence on the microstructure and properties of cast dental alloys. The aim of this study was to evaluate three commercially available gold alloys, used for the same therapeutic indications. Analyzed were alloys' composition, microstructure and microhardness. Samples were centrifugally cast in a phosphate-bonded investment material. Molds were cooled in the air. The composition was estimated by ICP-OES. The microstructure was analyzed with light microscope and field emission SEM. The results showed both compositional and microstructural differences between declared and obtained values. Microhardness values were similar. It could be concluded that laboratory procedure of casting low-gold alloys has greater influence on their microstructure and properties than their composition does.