Radiology in implant dentistry

Radioloski postupci neophodni su u svim fazama implanto-protetske rehabilitacije: pri planiranju, pracenju uspjesnosti osteointegracije tepovremene provjere terapijske uspjesnosti zavrsenog implanto-protetskog lijecenja. Vecina konvencionalnih dentalnih radioloskih tehnika ima primjenu u implantologiji. Odabir vrste snimanja ovisi o vrsti bezubosti, indikacijama, ciljanoj informaciji koju želimo dobiti, dostupnosti radioloskog postupka, dozi zracenja te ukupnom trosku za bolesnika. Informirani pristanak bolesnika, detaljno vođen kirurski protokol i preostala dokumentacija, potkrijepljena odgovarajucim brojem potrebnih radioloskih snimaka, pridonijet ce konacnom uspjehu rehabilitacije i povecati sigurnost terapeuta od provođenja mogucih sudskih postupaka ukoliko izostane konacni uspjeh u lijecenju. Sve vise se govori o stetnom zracenju kojem su bolesnici izloženi prilikom radioloskog snimanja. Pri odabiru vrste snimanja treba se voditi klinickim pregledom, kako bi se dobilo sto vise podataka koji usmjeravaju k ciljanoj radioloskoj tehnici uz minimalno izlaganje zracenju. O tomesvaki bolesnik mora biti informiran te mora dati svoj pisani pristanak, posebno na dodatne radioloske postupke. Postoji vise nacina mjerenja zracenja, a najvise se koriste dvije vrste doza: doza ekspozicije (ulazna povrsinska izloženost) cije se vrijednosti izražavaju u Grayima (Gy), te efektivna doza radijacije kod koje se rabi jedinica Sievert (Sv). Efektivne doze radijacije su između 4 i 16 μ Sv kod ortopanskih snimki, te od 33 do 150 μ Sv kada se pojedinacno snima svaki zub u usnoj supljini. Efektivne doze primljene kod CT-a s konusnim snopom rentgenskih zraka (CT cone-beam) znatno su razlicite, a ovise o opremi koja se koristi, no opcenito su vece nego kod ortopanskih snimki, a manje nego kod multidetektorskih CT-a.