Zagovornici nekritičkog korištenja informatičke tehnologije u obrazovanju tvrde da je budućnost obrazovanja u kibernetskome prostoru i digitalizaciji. No, digitalna tehnologija nije alternativa za poželjnu interakciju. Zato se danas u suvremenoj pedagogiji i govori o socijalnome biću škole kao polazištu humane škole. Kritičkomu mišljenju treba posvetiti više pozornosti u odgoju i obrazovanju, a pretpostavka za razvoj kritičkoga mišljenja jest uvođenje toga kolegija na svim društveno-humanističkim fakultetima, a onda i kao izborni predmet u osnovnim školama. U tome kontekst predlažemo znatno šire od sadašnjih aspekte sadržaja medijske kulture u čitankama za hrvatski jezik i književnost, osobito u osnovnim školama. Ključne riječi: mediji; manipulacija; indoktrinacija; odgoj za kritičko mišljenje; medijska kultura.

Razvoj interneta i informacijsko-komunikacijskih tehnologija u suvremenome kontekstu trebao bi omogućiti mladim korisnicima učinkovito povezivanje te primanje informacija putem različitih kanala komunikacije radi kvalitetnije interakcije s budućim poslodavcima. Jedan od značajnijih kanala komunikacije za mlade u online prostoru zasigurno su društvene mreže putem kojih se mladi u isto vrijeme informiraju i komuniciraju. Društvene mreže posebno pridonose socijalizaciji i povezivanju korisnika u virtualne zajednice, pri čemu izmjenjuju iskustva i informacije koje mogu biti društveno korisne, pa tako i za pronalazak budućih poželjnih poslodavaca, što ujedno i potvrđuje istraživanje javnoga mnijenja iz 2022. godine o stavovima mladih i roditelja o zapošljavanju i zadržavanju u OS BiH, koji su za potrebe ovoga rada analizirani, s posebnim usredotočenjem na kanale informiranja. Kanali informiranja kojima mladi dolaze do (relevantnih) informacija veoma su bitna stavka u percepciji, identifikaciji i afirmacija vojnoga poziva radi dobivanja kvalitetnih lјudskih resursa. Pored uvjeta rada koje ispitanici navode kao ključne elemente za zapošljavanje u OS BiH, potrebno je i učinkovito unaprijediti medijsku promociju i percepciju OS BiH u javnosti, što se posebno ističe i navodi u nizu preporuka navedenih u zaključnome dijelu ovoga rada. Ključne riječi: odnosi s javnošću u OS BiH; društvene mreže; Connected – C-generacija; zapošljavanje mladih; vjerodostojnost informacija

Cilj. Cilj ovog teorijskog istraživanja jest kritički prikazati suvremene oblike pisme- nosti 21. stoljeća, specifičnosti po kojima su slični ili se razlikuju, s posebnim fokusom na medijsku pismenost kao element medijskog obrazovanja kako bi se pridonijelo stvaranju pretpostavki za oblikovanje koncepta kritičke autonomije. Komplementarnost i sinergija tih pojmova prepoznati su kao ključni čimbenici za uspješan razvoj i obrazovanje svakog pojedinca. Metodologija. U istraživanju se polazi od pretpostavke da je unaprjeđenje suvremenih oblika pismenosti ključno za razvoj društva te zahtijeva od pojedinca sustavno i organizirano stjecanje raznovrsnih kompetencija s ciljem unaprjeđenja veće razine zna- nja i obrazovanja. Stoga se istraživačko pitanje odnosi na koherentnost tih pojmova. Suvremeni oblici pismenosti trebali bi se tretirati kao srodni, komplementarni pojmovi (nikako konkurentni/suparnički), koji se sjedinjuju i nadopunjuju jedni na druge čineći tako sinergiju i zajedničko djelovanje koje za cilj ima prikupljanje novih znanja i stjecanje kompetencija u suvremenom svijetu medija, informacija i obrazovanja. Postdigitalni izazov opisuje odnos pojedinca i tehnologije, ali (bi) treba(o) uključiti i odnos etike, estetike i emocije. Za pripremu i teorijsku analizu u radu korištena je relevantna znanstvena i stručna literaturna građa, s ciljem tumačenja aktualnih suvremenih oblika pismenosti, s posebnim osvrtom na medijsku pismenost u 21. stoljeću i ukazivanja na usklađenost sadržaja i teme istraživanja. Rezultati. Rad donosi kritičku analizu suvremenih oblika pismenosti i to, u metodološkom smislu, pozicioniranih u kontekstu UNESCO-vih definicija pismenosti kao vještina koje u 21. stoljeću predstavljaju uvjet za kvalitetnije obrazovanje. Sukladno definiranim ciljevima, ovaj rad opisuje aktualne suvremene oblike pismenosti prikazujući ih kroz elementarnu, sekundarnu i tercijarnu pismenost. Predstavljena su različita tumačenja suvremenih oblika pismenosti, ističući njihove specifičnosti, s posebnim fokusom na UNESCO-vu strategiju za pismenost mladih i odraslih. Posljednji dio rada fokusiran je na ulogu medijske pismenosti kao elementa medijskog obrazovanja s ciljem da se pridonese kreiranju koncepta kritičke autonomije. U radu se zaključuje da, uz ostale suvremene oblike pismenosti, medijsko opismenjavanje nudi najbolje rezultate ako se odvija u sinergiji s drugim suvremenim i komplementarnim pismenostima 21. stoljeća. Ograničenja. Informacijsko okruženje sa sobom nosi značajne mogućnosti otkri- vanja novih kreativnih potencijala, najčešće u kontekstu razvijanja tehnologije, sociokulturnog prilagođavanja pojedinca društvu i unaprjeđenja društvenog razvoja. U isto vrijeme mnogi brzomijenjajući obrasci društvenog života, prije svega tehnološke inovacije i tržišna konkurentnost, predstavljaju izazove za društvo i pojedinca. Koncept suvremenih pismenosti, s posebnim fokusom na medijsku pismenost, prema tome, predstavlja dinamičnu i promjenjivu komponentu. Medijska pismenost proučava se kao dio procesa cjeloživotnog učenja (odnosi se na svaku aktivnost učenja tijekom cijelog života) te su vještine i kompetencije koje pojedinac stječe podložne promjenama    i uvjetovane su tehnološkim inovacijama koje uključuju nove pristupe informacijama, prijenos informacija, poruka i znanja. Iz tog razloga obrazovanje za suvremene oblike pismenosti predstavlja stalan i promjenjiv proces koji zahtijeva kontinuiranu kritičku evaluaciju tehnologije i medija, kontinuirano stjecanje novih vještina i kompetencija, ali i stvara okruženje za kreiranje novih kreativnih obrazovnih i odgojnih strategija za razumijevanje i korištenje suvremenih tehnologija i medija. Društvena vrijednost. Rad je usmjeren na kritičku analizu suvremenih oblika pismenosti i to, u metodološkom smislu, pozicioniranih u kontekstu UNESCO-ovih de- finicija pismenosti kao vještina koje u 21. stoljeću predstavljaju uvjet za opstanak i kvalitetniju čovjekovu egzistenciju. Poseban osvrt je na medijskoj pismenosti jer ta komponenta, onima koji je posjeduju, omogućuje uspješniju zaštitu njihovih zakonskih prava, sloboda i razumijevanja funkcije medija. Ako je funkcija medija i način na koji mediji stvaraju utjecaj na ljude jasnija, time se konstantno stječe veća kontrola nad tim procesom i ne dopušta se medijima da od svojih korisnika stvaraju pasivne medijske recipijente. Pri tome se ne misli da je pojedinac medijski pismen ako je sposoban primati medijske poruke jer to nužno ne znači da ih je u stanju kritički procjenjivati. Originalnost/vrijednost. Znanstveni doprinos utemeljen je na istraživanju i analizi relevantne znanstvene i stručne literature s ciljem tumačenja aktualnih suvremenih oblika pismenosti s posebnim osvrtom na medijsku pismenost. S obzirom na provedeno istraživanje i analizu, predstavljeni su relevantni čimbenici koji upućuju na to da je sinergija i komplementarnost suvremenih oblika pismenosti ključan element za unaprjeđenje obrazovanja svakog pojedinca.

The media raises our children and form an important part of their daily lives. It is impossible to imagine life without the presence of the media. They are the main source of information, content, and topics on upbringing, education, culture, politics, and entertainment. The media are socializing agent which impact on society, children and youth is significant. Accordingly, there should be a greater social intention for media education and training. The role of media education in our schools is still underused, often marginalized and sometimes misunderstood by both teachers, preschool teachers, children and young people. The number of media, internet users and profiles and social networks is growing every day, as evidenced by numerous studies, but there is not enough education for the media nor education for critical thinking. Therefore, in this paper we tried to explore the media habits of children and youth in the local community, with special reference to the time that they spent on the Internet, mostly on social networks, and whether the time spent affected their daily interactions with the environment, friends, family and, at the end of the day, their succes in school. We where interested in how much they used social network, at what age they created their profiles, and how free they felt in providing information about themselves and others through the media. According to the results, children create their profiles on social networks at a very early stage, even when they are not ready or educated for it. In addition, children are very open to the virtual world of communication with the people they do not know in real life, even to meet strangers without being aware of possible manipulation, false profiles, violence and the like. There is a clear awareness among most respondents about the need for media education, regardless of the difference in the amount of time that they spend on social networks, as well as a clearly articulated stand on the need to introduce media education as part of compulsory education in schools.

Već sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća razvijeni su prvi koncepti suvremenoga pojma medijske pismenosti. Nakon toga uslijedilo je nekoliko inicijativa da bi se bolje prepoznala važnost učenja i nužnost razvoja medijske pismenosti. Devedesetih godina dolazi do institucionalizacije medijske pismenosti i do definiranja osnovnih smjernica i elemenata potrebnih za razvoj i implementaciju medijske pismenosti u društvu. Otada pa sve do danas koncept medijske pismenosti ubrzano se mijenjao. Dinamičan i ubrzan razvoj informacijskih i komunikacijskih tehnologija, pojava novih medija i medijskih navika konzumenata doveli su do promjene samoga koncepta i razumijevanja medijske pismenosti. Dotad se medijska pismenost prepoznavala kao instrument za zaštitu konzumenata od negativnih medijskih poruka i sadržaja (najčešće djece i mladih), a potom i kao instrument za zaštitu konzumenata od tehnologije te kao preduvjet za bolju građansku participaciju. Danas tumačenje pojma medijske pismenosti promatramo i u zavisnosti od društva i konteksta u kojem se medijska pismenost koristi i na način kako se razvija. Prema tome, koncept i primjena u ovisnosti su o geografskom i tehnološkom pristupu medijima, a samim time i o evaluaciji i načinu na koji komuniciramo preko različitih medija. Stoga bi današnji koncept medijske pismenosti predstavljao oružje ili oruđe za borbu protiv negativnih medijskih sadržaja, manipulacije, lažnih vijesti, obmana, propagande, dezinformacija, a u svrhu kritičkoga i kreativnog izražavanja i bolje građanske participacije.

: The main topic of the article is the cultural identity of the Croat nation in Bosnia and Herzegovina. By analysing in detail the position and the status of national cultural institutions, the author wants to confirm the thesis that the cultural specifics of the Croat nation are a key for resolving the Croat issue in Bosnia and Herzegovina. The Croat issue in Bosnia and Herzegovina is in its core the issue of culture, both in its narrow and wider sense. The author emphasises that not a single political issue is exclusively of a political nature, but that they all include a cultural component, but may on the other hand not be resolved in the cultural field only. What the author suggests is reiteration of the cultural institutions in institutional terms, resp., not to indulge in national romantici-sm, but to put efforts in founding, maintaining and further developing the institutions with public funds, whereby the maintenance of those institutions does not necessarily have to be exclusively market-based, as a cultural industry, as suggested in the global perspective. The author describes and opposes the paradigm that a sensibility for culture may be de-veloped only after the material and political conditions have already been secured. The author argues that maintenance and development of the cultural identity must go hand in hand with the development of other social segments. Moreover, the development of the cultural identity very often boosts and drives the national and social development. Therefore, it is of uttermost importance for the solution of the Croat issue in Bosnia and Herzegovina that the BiH Croats are recognised and respected as a nation with a develo-ped sensibility for culture.

Mediji su refleksija društvene stvarnosti. Kroz povijest se mijenjalo i značenje i uloga medija. U teoriji se naglašava da postoje dvije faze razvoja društvene misli i odnosa spram medija. Prva faza predstavlja vremensko razdoblje do pedesetih godina dvadesetoga stoljeća. U toj fazi dolazi do nastanka i razvoja pojedinih medija kao što su film, radio, telefon te mnogih društvenih promjena i društvenoga determinizma koji djeluje u smjeru proizvodnje, podjele rada, odnosno razvoja ekonomije kao dominantne društvene djelatnosti. S daljnjim razvojem društva, znanosti i tehnologije dolazi do pomicanja i razumijevanja ekonomije kao temeljne društvene djelatnosti. Društvo se sve više okreće ka kulturi u kojoj mediji čine važan socijalizacijski agens. Ova druga faza dominantna je i danas. Posebna pozornost posvećena je razvoju televizije koju Marshall McLuhan naziva „produžetkom ljudskog tijela“. Do tada su postojala ozbiljnija promišljanja teorije o medijima kod predstavnika Frankfurtske škole i teoretičara V. Benjamina. McLuhan je svojim razumijevanjem medija da su oni „učinili svijet globalnim selom“ učinio prekretnicu u poimanju medija. Kako je značaj i moć masovnih medija postao nezaobilazan segment ljudskoga postojanja i kulture življenja, tako se pojavila potreba za definiranjem odgovornosti, etike i moralne prosudbe uloge i rada medija. Pitamo se je li pojava novih medija smanjila društveni značaj i kritičnost publike te dovela do samootuđenja čovjeka. Mijenja se i konvergencija medija te ih više ne percipiramo samo kao sredstva prijenosa informacija, već kao čimbenik koji utječe na društvo i postavlja temelje novih vrijednosti i načela kojima teži suvremeni čovjek. Suvremeni procesi migracije stanovništva dominantne su teme kojima se mediji u posljednje vrijeme bave. Pitamo se jesu li mediji više etički uvjerljivi kada nas pozivaju na kulturnu i socijalnu integraciju migranata ili su medijski odgovorni u svojim izvješćivanjima. Služe li mediji kao produžetak ljudskoga razmišljanja i djelovanja ili kao vodiči i medijatori kulturne stvarnosti u kojoj su građani postali pasivni i neaktivni sudionici političkih, ekonomskih, socijalnih i migracijskih procesa i promjena. Max Weber prema tome razlikuje dvije vrste odgovornosti na koje poziva medije. Razlikuje etiku odgovornosti i etiku uvjerenja. Prosuđuju li mediji ispravnost djelovanja ponajprije prema predvidivim posljedicama ili vrjednuju ispravnost djelovanja na temelju uvjerenja, ključna su pitanja kojima se bavimo u ovome radu. Ključne riječi: masovni mediji, suvremeni migracijski procesi, kultura, integracija, etika odgovornosti, medijska etika, moralna prosuđivanja