ETIKA ODGOVORNOSTI I ETIKA UVJERENJA MEDIJA U SUVREMENIM PROCESIMA MIGRACIJE STANOVNIŠTVA RADI POSTIZANJA KULTURNE INTEGRACIJE
Mediji su refleksija društvene stvarnosti. Kroz povijest se mijenjalo i značenje i uloga medija. U teoriji se naglašava da postoje dvije faze razvoja društvene misli i odnosa spram medija. Prva faza predstavlja vremensko razdoblje do pedesetih godina dvadesetoga stoljeća. U toj fazi dolazi do nastanka i razvoja pojedinih medija kao što su film, radio, telefon te mnogih društvenih promjena i društvenoga determinizma koji djeluje u smjeru proizvodnje, podjele rada, odnosno razvoja ekonomije kao dominantne društvene djelatnosti. S daljnjim razvojem društva, znanosti i tehnologije dolazi do pomicanja i razumijevanja ekonomije kao temeljne društvene djelatnosti. Društvo se sve više okreće ka kulturi u kojoj mediji čine važan socijalizacijski agens. Ova druga faza dominantna je i danas. Posebna pozornost posvećena je razvoju televizije koju Marshall McLuhan naziva „produžetkom ljudskog tijela“. Do tada su postojala ozbiljnija promišljanja teorije o medijima kod predstavnika Frankfurtske škole i teoretičara V. Benjamina. McLuhan je svojim razumijevanjem medija da su oni „učinili svijet globalnim selom“ učinio prekretnicu u poimanju medija. Kako je značaj i moć masovnih medija postao nezaobilazan segment ljudskoga postojanja i kulture življenja, tako se pojavila potreba za definiranjem odgovornosti, etike i moralne prosudbe uloge i rada medija. Pitamo se je li pojava novih medija smanjila društveni značaj i kritičnost publike te dovela do samootuđenja čovjeka. Mijenja se i konvergencija medija te ih više ne percipiramo samo kao sredstva prijenosa informacija, već kao čimbenik koji utječe na društvo i postavlja temelje novih vrijednosti i načela kojima teži suvremeni čovjek. Suvremeni procesi migracije stanovništva dominantne su teme kojima se mediji u posljednje vrijeme bave. Pitamo se jesu li mediji više etički uvjerljivi kada nas pozivaju na kulturnu i socijalnu integraciju migranata ili su medijski odgovorni u svojim izvješćivanjima. Služe li mediji kao produžetak ljudskoga razmišljanja i djelovanja ili kao vodiči i medijatori kulturne stvarnosti u kojoj su građani postali pasivni i neaktivni sudionici političkih, ekonomskih, socijalnih i migracijskih procesa i promjena. Max Weber prema tome razlikuje dvije vrste odgovornosti na koje poziva medije. Razlikuje etiku odgovornosti i etiku uvjerenja. Prosuđuju li mediji ispravnost djelovanja ponajprije prema predvidivim posljedicama ili vrjednuju ispravnost djelovanja na temelju uvjerenja, ključna su pitanja kojima se bavimo u ovome radu. Ključne riječi: masovni mediji, suvremeni migracijski procesi, kultura, integracija, etika odgovornosti, medijska etika, moralna prosuđivanja