Izgradnja poslovne infrastrukture, naročito poslovnih zona, podrazumijeva ispunjenje cijelog niza pretpostavki koje su često međusobno uslovljene. U vezi s tim u bosanskohercegovačkom pravnom okviru do izražaja dolaze brojni faktori ustavnopravne, ali i stvarnopravne prirode. Najprije treba poći od činjenice složenosti ustavnog sistema u Bosni i Hercegovini, gdje se moraju uvažiti legislativne postavke, naročito u dijelu nadležnosti za uređenje određene oblasti. Tako, kad je riječ o izgradnji poslovnih zona, posebno mjesto imaju jedinice lokalne samouprave, ali s bitno promijenjenom ulogom u odnosu na period u okviru bivše države (SFRJ). Zapravo, u odnosu na raniji (socijalistički) period, kada su jedinice lokalne samouprave imale gotovo ključnu uloge u smislu planiranja te izgradnje proizvodnih kompleksa, danas imaju bitno drugačiji položaj, koji se u pravilu svodi na planiranje prostornih obuhvata budućih poslovnih zona te na izdavanje potrebnih dozvola. To je rezultat napuštanja komandne privrede u okviru koje je izgradnja proizvodnih kompleksa vezana za državnu regulaciju. Dakle, rezultat tranzicijskih procesa u ovoj oblasti rezultirao je situacijom da je proces izgradnje poslovnih zona iz javnopravnog sektora prešao isključivo u privatnopravnu sferu, gdje ključnu ulogu imaju privatni investitori, dok jedinice lokalnih samouprava imaju servisnu ulogu. Upravo je saradnja između javnopravnih subjekata, pri čemu se dominantno misli na jedinice lokalne samouprave, i potencijalnih investitora, ključni segment u smislu da li će se uopće izgraditi određena poslovna zona. U tom odnosu, pored ustavnopravnog okvira, od izuzetnog je značaja uređenost imovinskopravnih odnosa, za šta su u pravilu zadužene jedinice lokalne samouprave, bilo kroz stvaranje imovinskog (nekretninskog) portfelja jedinice lokalne samouprave koji će poslužiti za buduću poslovnu zonu, bilo kroz uključivanje u rješavanje određenih, često naslijeđenih imovinskopravnih problema, koji su preduslov za izgradnju, primjera radi, proizvodnih objekata u okviru poslovne zone. U vezi s tim, od presudne je važnosti poznavanje limitirajućih faktora koji su vezani za zakonodavstvo te traženje optimalnih modela za realizaciju poslovnog poduhvata. Na koncu, ali ne manje važno, jest nužnost uvažavanja relevantnih odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, koje su u značajnoj mjeri oblikovale de lege lata prizmu u pogledu pravnog statusa značajnog broja nekretnina koje se, pored ostalog, nalaze u obuhvatu sadašnjih, ali i budućih poslovnih zona.

Uloga ustavnog sudstva u svakoj savremenoj demokratski uređenoj državi od nemjerljivog je značaja za očuvanje njenog ustavnopravnog poretka i osnovnih principa pravne države i vladavine prava, ustavnosti i zakonitosti. Pozicija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u sistemu državnih institucija zauzima posebno mjesto, zbog specifičnosti njenog državnog uređenja, stepena demokratskog razvoja i opredijeljenosti političkih aktera ka poštivanju uvodno navedenih principa. Da bi Ustavni sud Bosne i Hercegovine odgovorio svojoj zahtjevnoj ulozi “čuvara” Ustava Bosne i Hercegovine i njenog ustavnopravnog poretka, posebno je važno osigurati da u sastav Ustavnog suda Bosne i Hercegovine budu izabrani samo i isključivo nezavisni, nepristrasni, stručni i profesionalni pravnici visokih moralnih kvaliteta, bez obzira na njihovu etničku pripadnost, oslobođeni mogućnosti bilo kakvih političkih ili drugih uticaja na njihove stavove, mišljenja i odluke, osigurati objektivne i nezavisne procedure donošenja odluka bez bilo kakvih institucionalnih ili vaninstitucionalnih uticaja i pritisaka, posebno kada su u pitanju procedure donošenja odluka koje se ne mogu i ne smiju vezati za etničku ili entitetsku pripadnost pojedinog sudije Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Upravo kroz mehanizme etnicizacije i politizacije pitanja sastava, izbora sudija i načina donošenja odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, a posmatrajući ulogu Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u očuvanju državnosti i državnopravnog kontinuiteta, svjedoci smo očiglednom podrivanju ustavnopravnog poretka države Bosne i Hercegovine.

Usklađivanje privatnog života koji uključuje prije svega majčinstvo, brigu o djeci, kući i brojne druge obveze, i profesionalnog života koji obuhvaća obrazovanje, zapošljavanje, usavršavanje i posvećenost poslu, predstavlja iznimno složen problem s kojim se susreću žene na području rada i radnih odnosa. U današnje vrijeme žene su postale dvostruko ili višestruko opterećene. Pred njih se stavlja svojevrstan izbor između privatnog i profesionalnog života te ih se izlaže životnim izborima i izazovima koji nisu svojstveni muškarcima. Stoga žene radnice sve češće koriste minimum rodiljnog dopusta, a brigu o djeci, obitelji i domu prepuštaju drugim osobama ili ustanovama samo kako bi zadržale posao i omogućile profesionalno usavršavanje i napredovanje. Zbog konstantne izloženosti pritiscima i očekivanjima kako na planu privatnog, tako i na planu profesionalnog života istovremeno, kod žena radnica mogu se razviti određeni poremećaji i stanja koja u značajnoj mjeri mogu utjecati na njihovo mentalno zdravlje. Važeći propisi u Bosni i Hercegovini pružaju minimum prava, ali nedovoljno za uspostavljanje adekvatnog balansa između privatnog i profesionalnog života žena radnica.

Radno mjesto je okruženje unutar kojeg čovjek provede najveći dio aktivnog dijela svojega života. Događanja unutar radnog okruženja, tretman radnika na radnom mjestu, kao i atmosfera koja se stvara unutar radne organizacije umnogome utječu, ne samo na raspoloženje, produktivnost i učinkovitost radnika, već vrlo često i na njegovo zdravlje. Diskriminacija na radnom mjestu je jedan od negativnih, ponižavajućih i degradirajućih oblika tretmana radnika koji, zbog intenziteta posljedica koje proizvodi za pojedinca i njegovo, prije svega, psihičko zdravlje, njegovu obitelj, radnu organizaciju i društvo u cjelini, zaslužuje posebnu pozornost u razmatranju uzroka i posljedica ove negativne pojave. Pri tome je posebno značajno punu pozornost posvetiti iznalaženju adekvatnih načina prevencije diskriminacije kako do njezinih negativnih posljedica uopće ne bi niti došlo ili kako bi se one smanjile na najmanju moguću mjeru. U primjeni različitih modela prevencije diskriminacije, posebno djelotvornima su se pokazali modeli koji uvažavaju postojanje različitosti među ljudima, te ih ne smatraju preprekama, već upravo korisnim resursima za razvoj radne organizacije, kao i u stvaranju ugodne radne atmosfere i povećanju kvalitete i produktivnosti rada. Stoga je ovaj rad posvećen modelu stvaranja kulture tolerancije, primjeni tzv. pozitivnih mjera, te diversity managementu, kao mogućnostima koje stoje na raspolaganju kao modeli prevladavanja problema različitosti među ljudima u radnim odnosima, te ulozi antidiskriminacijskog zakonodavstva na tom polju.