Uloga ustavnog sudstva u svakoj savremenoj demokratski uređenoj državi od nemjerljivog je značaja za očuvanje njenog ustavnopravnog poretka i osnovnih principa pravne države i vladavine prava, ustavnosti i zakonitosti. Pozicija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u sistemu državnih institucija zauzima posebno mjesto, zbog specifičnosti njenog državnog uređenja, stepena demokratskog razvoja i opredijeljenosti političkih aktera ka poštivanju uvodno navedenih principa. Da bi Ustavni sud Bosne i Hercegovine odgovorio svojoj zahtjevnoj ulozi “čuvara” Ustava Bosne i Hercegovine i njenog ustavnopravnog poretka, posebno je važno osigurati da u sastav Ustavnog suda Bosne i Hercegovine budu izabrani samo i isključivo nezavisni, nepristrasni, stručni i profesionalni pravnici visokih moralnih kvaliteta, bez obzira na njihovu etničku pripadnost, oslobođeni mogućnosti bilo kakvih političkih ili drugih uticaja na njihove stavove, mišljenja i odluke, osigurati objektivne i nezavisne procedure donošenja odluka bez bilo kakvih institucionalnih ili vaninstitucionalnih uticaja i pritisaka, posebno kada su u pitanju procedure donošenja odluka koje se ne mogu i ne smiju vezati za etničku ili entitetsku pripadnost pojedinog sudije Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Upravo kroz mehanizme etnicizacije i politizacije pitanja sastava, izbora sudija i načina donošenja odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, a posmatrajući ulogu Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u očuvanju državnosti i državnopravnog kontinuiteta, svjedoci smo očiglednom podrivanju ustavnopravnog poretka države Bosne i Hercegovine.

Usklađivanje privatnog života koji uključuje prije svega majčinstvo, brigu o djeci, kući i brojne druge obveze, i profesionalnog života koji obuhvaća obrazovanje, zapošljavanje, usavršavanje i posvećenost poslu, predstavlja iznimno složen problem s kojim se susreću žene na području rada i radnih odnosa. U današnje vrijeme žene su postale dvostruko ili višestruko opterećene. Pred njih se stavlja svojevrstan izbor između privatnog i profesionalnog života te ih se izlaže životnim izborima i izazovima koji nisu svojstveni muškarcima. Stoga žene radnice sve češće koriste minimum rodiljnog dopusta, a brigu o djeci, obitelji i domu prepuštaju drugim osobama ili ustanovama samo kako bi zadržale posao i omogućile profesionalno usavršavanje i napredovanje. Zbog konstantne izloženosti pritiscima i očekivanjima kako na planu privatnog, tako i na planu profesionalnog života istovremeno, kod žena radnica mogu se razviti određeni poremećaji i stanja koja u značajnoj mjeri mogu utjecati na njihovo mentalno zdravlje. Važeći propisi u Bosni i Hercegovini pružaju minimum prava, ali nedovoljno za uspostavljanje adekvatnog balansa između privatnog i profesionalnog života žena radnica.

Radno mjesto je okruženje unutar kojeg čovjek provede najveći dio aktivnog dijela svojega života. Događanja unutar radnog okruženja, tretman radnika na radnom mjestu, kao i atmosfera koja se stvara unutar radne organizacije umnogome utječu, ne samo na raspoloženje, produktivnost i učinkovitost radnika, već vrlo često i na njegovo zdravlje. Diskriminacija na radnom mjestu je jedan od negativnih, ponižavajućih i degradirajućih oblika tretmana radnika koji, zbog intenziteta posljedica koje proizvodi za pojedinca i njegovo, prije svega, psihičko zdravlje, njegovu obitelj, radnu organizaciju i društvo u cjelini, zaslužuje posebnu pozornost u razmatranju uzroka i posljedica ove negativne pojave. Pri tome je posebno značajno punu pozornost posvetiti iznalaženju adekvatnih načina prevencije diskriminacije kako do njezinih negativnih posljedica uopće ne bi niti došlo ili kako bi se one smanjile na najmanju moguću mjeru. U primjeni različitih modela prevencije diskriminacije, posebno djelotvornima su se pokazali modeli koji uvažavaju postojanje različitosti među ljudima, te ih ne smatraju preprekama, već upravo korisnim resursima za razvoj radne organizacije, kao i u stvaranju ugodne radne atmosfere i povećanju kvalitete i produktivnosti rada. Stoga je ovaj rad posvećen modelu stvaranja kulture tolerancije, primjeni tzv. pozitivnih mjera, te diversity managementu, kao mogućnostima koje stoje na raspolaganju kao modeli prevladavanja problema različitosti među ljudima u radnim odnosima, te ulozi antidiskriminacijskog zakonodavstva na tom polju.

The authors research to which extent diversity management mechanisms may be used as the model for prevention and alleviation of the workplace and employment discrimination effects. Both legal systems under consideration in this paper have been marked by similar events in the recent history, so that workplace and employment discrimination occurs not only as a response to earlier ethnic conflicts and consequences of the post-war period, but also as the root cause of prejudice, value judgements and inadequate openness of the given societies to the European perspective. Can nurturing multiculturalism, valuing diversity and necessary mental transition towards modern democratic values through diversity management give an answer to the problems observed? The authors do not question the existence and the relative quality of the legislative framework in both systems, but they try to determine application possibilities of their mechanisms in everyday life, especially through an interdisciplinary focus of the fight against discrimination.