Usvajanje Smjernica generalnog sekretara Ujedinjenih nacija o Reparacijama za seksualno nasilje povezano sa sukobima (2014. godine) predstavlja dodatak dotadašnjim normativnim dešavanjima u oblasti rodno osjetljivih reparacija. Uprkos ovom progresivnom normativnom napretku i dalje postoje konceptualne praznine u pravnom i politiĉkom okviru za reparacije koje se bave seksualnim nasiljem povezanim sa sukobima i, shodno tome, tekućim izazovima u sprovođenju rodno osjetljivih reparacija. Izazovi ukljuĉuju isključenje žena iz pravnih lijekova zbog pristrasnosti u stvaranju i sprovođenju režima reparacija.Transformativne reparacije se bave neposrednim reparativnim potrebama lica koja su preživjela seksualne povrede, uz uzimanje u obzir socijalnih i ekonomskih barijera punoj ravnopravnosti žena u mnogim društvima. Te reparacije prevazilaze neposrednost seksualnog nasilja, obuhvatajući jednakost, pravdu i longitudinalne potrebe onih koji su doživjeli seksualne povrede. U tu svrhu predlažu se odgovarajući principi reparacija za seksualno nasilje povezano sa sukobima. Autori u radu poseban naglasak stavljaju na aktuelne probleme zaštite prava na zdravlje i obrazovanje ţrtava seksualnog nasilja u ratu. Takođe, predstavljeni su restitucija, rehabilitacija, reparacija i resocijalizacija žrtava seksualnog nasilja u ratu u Bosni i Hercegovini (1992–1995). Pri tome se polazi od činjenice da protek vremena nije zaliječio ratne rane, uključujući dugotrajne psihičke, fizičke, ekonomske i društvene posljedice seksualnog nasilja u ratu za preživjele i njihove porodice. Mnoge žrtve još uvijek pate od traume povezane sa ratnim seksualnim nasiljem, koja ima značajne posljedice i teško se prevazilazi. Većina preţivjelih pati i od posttraumatskog stresnog poremećaja povezanog sa razliĉitim psihiĉkim stanjima. U završnom dijelu problematizuju se neka zakonska rješenja ostvarenja reparacije za žrtve seksualnog nasilja u ratu u Bosni i Hercegovini, te izlažu konkretni prijedlozi de lege ferenda.

Soldiers and civilian victims of war in Bosnia and Herzegovina have been living in peace more than 25 years, unlike irresponsible political leaders for whom “war-mongering rhetorics” is the most important mechanism for achieving electoral victories. In addition to inciting “new wars”,”separatism” and “denial of war crimes” through hate speech, by spreading “false news” and “untruths” in public space through the media. Irresponsible policies “intimidating their people”, produce a society of fear and prevent building of lasting peace in Bosnia and Herzegovina through development of democracy and the rule of law. In addition, by acting in this way, with the help of corruption, irresponsible policies produce “legal anarchy” and “undermine the rule of law”. In this paper the authors intend to present some ways of endangering peace and the rule of law in Bosnia and Herzegovina. They argue that post-War peacebuilding in Bosnia and Herzegovina relies on a wide array of international actors with diverse interests and mandates which are not necessarily aligned with local realities or needs.

Krivično zakonodavstvo u Bosni i Hercegovini poznaje dva različita pristupa kada je u pitanju krivično gonjenje za djelo seksualnog uznemiravanja. S jedne strane, krivično gonjenje se preduzima po službenoj dužnosti u skladu s odredbama Zakona o ravnopravnosti polova u Bosni i Hercegovini, dok Krivični zakonik Republike Srpske nalaže da se krivično gonjenje preduzima po prijedlogu oštećenog. Nedostatak ovog rješenja u Republici Srpskoj je što povećava mogućnost da počinilac utiče na žrtvu kako bi spriječio eventualno podnošenje prijedloga za krivično gonjenje, zbog odnosa podređenosti ili zavisnosti između aktivnog i pasivnog subjekta. Zaštićene grupe, između ostalih, mogu biti djeca ili osobe sa posebnim potrebama koje imaju zakonske zastupnike ovlaštene za podnošenje prijedloga za krivično gonjenje, čime je ova odluka prepuštena ovim zastupnicima koji postaju procjenitelji da li određeno ponašanje predstavlja krivično djelo. Posebno je problematično kada su upravo zakonski zastupnici zaštićenih kategorija ti koji vrše seksualno uznemiravanje djece o kojoj se brinu.

Najvažniji zahtjev vladavine prava je da ljudi na pozicijama vlasti treba da vrše svoju vlast unutar ograničavajućeg okvira dobro ustanovljenih javnih normi, umjesto na proizvoljan, ad hoc ili čisto diskrecioni način. Vladavina prava se utjelovljuje stabilnim ustavom koji se sastoji od formalnih pravila putem kojih se ograničavaju upravljačka ovlašćenja na osnovu zakonu. Pored sudova, za vladavinu prava je važno i obezbjeđenje poštovanja zakona i podsticanje izvršenja sudskih odluka od strane vladinih službenika. Upravo zbog toga, zakonodavstva u razvijenim demokratijama propisuju krivično djelo „Neizvršenje sudske odluke“ prema kojim se kažnjivim ponašanjem smatraju radnje odgovornog službenika koji odbije da izvrši pravnosnažnu presudu. Nezavisnost pravosuđa je kičma vladavine prava, dok nezavisnost sudija štiti nezavisnost pravosuđa u cjelini. Nepristrasnosti u odlučivanju sudije znači da je neophodno da sudije djeluju bez bilo kakvih ograničenja, nedoličnog uticaja, pritiska, prijetnje ili miješanja, neposrednog ili posrednog, od strane bilo kog autoriteta, uključujući autoritete unutar pravosuđa. Međutim, finansijska nezavisnost pravosuđa je još uvijek ograničena i uslovljena postupkom odobravanja budžetskih sredstava dodijeljenih pravosuđu od strane ministarstava finansija, što pravosudne organe čini zavisnim od vladajućih politika i omogućava korupciju u pravosuđu ili uticaj politike na rad pravosuđa. Reforma pravosudnog sistema moguća je samo ukoliko građani osjećaju njene benefite i pokazuju zadovoljstvo postignutim rezultatima. Sudeći prema percepciji građana, korupcija je najdominatnija u sistemu zdravstva i među političkim partijama, zbog čega Agencija za borbu protiv korupcije BiH treba pojačati svoje napore budući da je sprječavanje korupcije na visokom nivou direktno pod njenom nadležnošću. Upravo zbog toga, u namjeri da se predstavi negiranje vladavine prava u Bosni i Hercegovini, koristiće se studije slučaja koji predstavljaju sekundarnu viktimizaciju žrtava i ukazati na indikatore postojanja vladavine prava, a to su: poštovanje zakona, nezavisnost pravosuđa i odsustvo korupcije.

Rad se bavi nekim pitanjima reforme sistema zaštite žrtava krivičnih djela i posebno žrtava nasilja u porodici u Bosni i Hercegovini, i to u kontekstu dosljedne implementacije kako Istanbulske konvencije, tako i Preporuke Evropske unije u vezi sa minimumom zaštite, podrške i pomoći žrtvama krivičnih djela iz 2012. godine (PUP, 2012). Polazna osnova su istraživanja koja su utvrdila da je žrtvama nasilja u porodici u Bosni i Hercegovini uskraćen pristup pravosuđu. Naime, poslije podnošenja prijave o nasilju u porodici, policija može ali nije obavezna da o tome obavijesti tužioca - sve dok ne prikupi dovoljno dokaza i ne procijeni da je riječ o krivičnom djelu. Sekundarna viktimizacija žrtava nasilja u porodici u Bosni i Hercegovini vrši se i kroz pogrešno klasifikovanje nasilja u porodici kao prekršajnog, a ne krivičnog djela, ali i kroz neprovođenje krivične istrage u skladu sa zakonom. Marginalizacija žrtava nasilja u porodici vrši se i kroz blago kažnjavanje nasilnika, te i kroz uskraćivanje prava žrtve na restituciju. Žrtva nasilja u porodici ima pravo da bude zbrinuta u sigurnu kuću radi osiguranja fizičke zaštite i ostvarivanja svojih prava i interesa što može da predstavlja njihovu ponovnu sekundarnu viktimizacija. S tim u vezi, žrtva nije prekršila zakon, već nasilnik koji treba biti „udaljen iz porodične kuće“ jer je ugrozio sigurnost ili psihofizički integritet članova svoje porodice. Zato bi nasilniku trebalo izreći i mjeru zabrane približavanja žrtvi, i to sve do izricanja presude, ali i mjere psihosocijalnog tretmana, te, zavisno od okolnosti slučaja, liječenja od zavisnosti poput alkohola, droga i sl.

In this paper, we strive to point out the special protection of children with developmental disabilities and invalids as victims of crime and violence, in accordance with international and national law. Through the analysis of the judgment of the European Court against Bosnia and Herzegovina, we want to point out the secondary victimization of such persons who have been mistreated by civil servants and responsible for the state of Bosnia and Herzegovina. In the law on civil servants, it is necessary to incorporate responsibility for the execution of secondary victims of victimization in a manner that is personally liable for these violations of citizens' rights and that the damages caused are borne by themselves and that they are removed from the civil service.

Victims and witnesses may be reluctant to give information and evidence because of perceived or actual intimidation or threats against themselves or members of their family. This concern may be exacerbated where people who come into contact with the criminal justice system are particularly vulnerable. For instance, by virtue of their age and developing levels of maturity, children require that special measures be taken to ensure that they are appropriately assisted and protected by criminal justice processes.Victims who receive appropriate and adequate care and support are more likely to cooperate with the criminal justice system in bringing perpetrators of crime to justice. However, inadequacies of criminal justice systems may mean that victims are not able to access the services they need and may even be re-victimized by the criminal justice system itself.

According to the U.S. Department of Justice (2004), victimization occurs when “…a person suffers direct or threatened physical, emotional, and/or financial harm.” Victimization can include physical violence, sexual violence, psychological or emotional abuse, and neglect. The Centers for Disease Control and Prevention (CDC) acknowledges such victimization as a serious and preventable public health problem.Victimologists hypothesize that a number of individual victimologist factors determine a person’s- the perpetrators of the crime to commit an act. Motivation at a particular point in time is the result of interactions over a person’s life course between biological, socio-cultural, and developmental factors—as well as contemporaneous opportunity. Psychological factors are the result of interactions between biological and socio-cultural factors. Victimologists do not imagine that some simple consitutional factor is a satisfactory explanation for mativational factors.Multilevel (or contextual) analyses have been proposed as one solution to these limitations and a variety of studies have been conducted to study individuals’ risk for crime within and across different types of communities. Ecological factors involve interactions between people and their activities. This category includes things associated with the physical environment such as geography and topography, crowding, pollution, and recreational opportunities. These ecological factors can affect how people develop physically and emotionally over their lives as well as the level of hostility, fear, or well-being they feel from moment to moment as they experience (For example: a crowded subway, dark lonely parking lot, or serene park). Discussion focuses on theoretical, methodological, and policy implications.

Sa svim naznakama promjena sa kojima smo usli u 21. st. ubrzano se mijenja nasa percepcija svijeta. Ako se ovdje fokusiramo na aktuelna drustvena i politicka zbivanja i sa njima u vezu dovedemo pitanje ukljucenosti žene – pred nama se otvara niz bitnih polja koja tek treba elaborirati. Pored prava da budu birane u bitne institucije u socijalnom, ekonomskom i politickom životu, da ucestvuju u kreiranju politike svoje zemlje, žene su jos uvijek upadljiva manjina u ovim sferama života u Bosni i Hercegovini. Iz toga možemo pratiti paralelu: kako ovakva žena percipira svijet i kako ovakav svijet percipira ženu? Da li je iskustvo žene, kao nedovoljno ukljucene u bitne procese, samo iskustvo promatraca, da li ona doseže samo najcesce do stadija publike? Pored odgovora na prethodno otvorena pitanja ovaj rad predstavlja komparativnu analizu međunarodnih pravnih normi sa bosanskohercegovackim pozitivnopravnim propisima koji tretiraju ženska prava i ženu u politici, jer samo pravna norma može jasno da utvrdi ili odredi obim ovih prava. Međutim, postizanje izjednacavanja u pravima među polovima nije moguce ukoliko ne postoje od države formirane insitucije ili državni mehanizmi njihove zastite, te ukoliko ne postoji jasno izražena politicka volja da se proklamovana i usvojena normativa implementira kako kroz podzakonsku regulativu tako i kroz djelovanje politickih partija i organa vlasti Bosne i Hercegovine. Radi toga smo proveli istraživanje o primjeni Zakona o ravnopravnosti spolova u Bosni i Hercegovini (u periodu od 1. juna do 1. septembra 2010. godine) u policijskim strukturama ili u Ministarstvima unutrasnjih poslova u Federaciji Bosne i Hercegovine, a rezultate i saznanja do kojih smo dosli prezentirati cemo na kraju rada.