Rad analizira usklađenost Zakona o zaštiti ličnih podataka iz 2025. (ZZLP) s Općom uredbom o zaštiti podataka (GDPR), kao i njegov odnos prema općim pravilima odštetnog prava sadržanim u Zakonu o obligacionim odnosima (ZOO). Iako ZZLP kao lex specialis i lex posterior ima prednost u primjeni, ispitano je da li određene nedorečenosti ili kolizije između ova dva zakona podrivaju temeljni cilj GDPR-a – osiguranje djelotvornih, odvraćajućih i razmjernih pravnih sredstava. Utvrđen je visok stepen normativne usklađenosti ZZLP-a s GDPR-om, naročito u pogledu administrativnih i krivičnih sankcija. Međutim, značajna odstupanja uočena su u oblasti naknade štete. Sudska praksa Suda Evropske unije potvrđuje da ne postoji pravilo de minimis, da šteta mora biti stvarna i dokaziva, te da naknada ima isključivo kompenzacijski karakter. Budući da je BiH kandidat za članstvo u EU, ovi standardi su relevantni i za domaće sudove. Ključni problem identificiran je u pitanju uzročnosti i štete, koju ZZLP ne uređuje detaljno, pa se primjenjuju pravila ZOO. Dokazivanje uzročnosti može otežati ostvarivanje zaštite, zbog čega se razmatra mogućnost kvalifikacije obrade podataka kao opasne djelatnosti, čime bi se teret dokazivanja prebacio na obrađivača. Posebno su analizirana pitanja materijalne i nematerijalne štete. Kod materijalne štete, mali iznosi mogu obeshrabriti oštećene, pa se razmatra potencijalna uloga nominalne ili kaznene štete, uprkos restriktivnom stavu Suda EU. Najveći nesklad između ZZLP/GDPR i ZOO odnosi se na nematerijalnu štetu. Dok GDPR i ZZLP dopuštaju naknadu neovisno o intenzitetu i trajanju povrede, ZOO polazi od subjektivnog koncepta koji zahtijeva određeni prag bola ili straha. Stoga se predlaže de lege ferenda prelazak na objektivnu koncepciju nematerijalne štete, prema kojoj sama povreda ličnih prava predstavlja štetu, dok bi intenzitet bola i straha služio samo za određivanje visine naknade. Također su kritizirane procesne manjkavosti, uključujući izostanak alternativne mjesne nadležnosti i nedostatak odredbi o kolektivnoj zaštiti prava. Ključne riječi: zaštita osobnih podataka, GDPR, naknada štete za povredu osobnih podataka, nematerijalna šteta, kolektivna zaštita.

Zakon o digitalnim uslugama EU nastoji da uredi usluge koje se pružaju na internetu i suzbije zloupotrebu ličnih podataka i proliferaciju štetnih sadržaja poput govora mržnje i dezinformacija, odnosno da unapredi opštu bezbednost korisnika. S obzirom na njegovu složenu i slojevitu strukturu, implementacija ovog propisa predstavlja izazov za EU i države članice. Pored prikaza same strukture i pozicioniranja novog propisa u širem kontekstu politika EU u oblasti digitalnih tehnologija, centralno pitanje ovog rada jeste dejstvo Zakona o digitalnim uslugama na legislativu Zapadnog Balkana. Kroz analizu trenutnih prilika u pravnim okvirima u Bosni i Hercegovini i Srbiji, rad izdvaja ključne odredbe ove regulative iz perspektive potencijalnih rizika i interesa za ekonomije Zapadnog Balkana, ukazuje na moguća lokalna rešenja principa podele nadležnosti između institucija EU i država članica, te druga pitanja implementacije.

The Internet and digital platforms are often portrayed as public spaces, hosting both private conversations and discussions of public interest. Political campaigns are conducted and business transactions are also carried out there. This paper challenges this view by highlighting the differences between the Internet and traditional public places. Instead, it argues that the Internet increasingly resembles a mosaic of private domains controlled by a few powerful entities that dictate the flow of information. This paper examines the issue from the perspective of the benefits that public places provide in modern democratic societies and posits the debate within Habermas’s understanding of the public sphere, providing for differences in how public place is typically perceived regarding the Internet and especially digital platforms. Finally, it outlines the ongoing legislative debate in Bosnia and Herzegovina on this issue, with comparative insights from the legal frameworks of Serbia and Croatia.

The article addresses the issue of liability for artificial intelligence through the analysis of civil liability for autonomous entities in Bosnia and Herzegovina. First, it addresses the issue of applying vicarious liability in the law of Bosnia and Herzegovina, and it elaborates on its limitations. The example of the treatment of animals in case law indicates the possibility of creatively interpreting the existing legal framework in order to create a functional equivalent of situations that are not included in the scope of vicarious liability, but nonetheless treat liability for autonomous entities.

The primary goal of the reformed enforcement law in Bosnia and Herzegovina (B&H) is efficient compensation. However, many impediments exist. In this paper, the authors present some of the problems and potential abuses of procedural rights in the enforcement law of B&H. Two instances of abuse of rights regarding real estate are presented, which can open the doorway to other abuses, as well. Also, the abuse of procedural rights in the enforcement procedure is seen as underexplored in legislation, doctrine and case law. The paper addresses similarities and differences between the entities’ and the Brcko District legal systems regarding the presented abuses, as well as comparative law. It is focused on the analysis of legislation and the interpretation thereof in light of recent case law in B&H and problems arising from it. The identified problems often prevent the goal of the enforcement procedure from being fulfilled. The paper has two parts, each dealing with one instance of abuse. The first part concerns the engineering of the most favourable offer in the bidding. The second part concerns the problem of a fictional offer to purchase real estate in the bidding and the character of the deposit. The paper provides suggestions for amending legislation based on some good legal solutions in the region.