The concept of usufruct as an independent right, ius in re aliena, was not questioned in Justinian’s sources, while on the other hand, its systematisation, development, and legal nature in analyses of classical law were the subject of serious debates among Romance experts, mainly in Italian Romance studies from the beginning of the 20th century. Some experts in Romance studies understood usufruct as pars dominii, i.e. part of the property right that the owner retains for himself, thereby denying him the position of a special right. Such a concept originates from the glossator and post-glossator schools and, the paper analyses strong reflections of their teaching on contemporary legal doctrine. The paper deals with the concept and definition of usufruct and conducts analysis into the legal sources and reasons that led to differences in the understanding of the legal nature of the institute in the Roman legal tradition.

Ugledna talijanska izdavačka kuća Mucchi iz Modene u rujnu 2021. godine, pod uredničkom palicom Antonija Saccoccija, redovitog profesora Sveučilišta La Sapienza u Rimu, i Stefana Porcellija, višeg istraživača Sveučilišta u Bresciji, objavila je znanstvenu monografiju pod nazivom Kineski građanski zakonik i rimski pravni sustav (Codice civile cinese e sistema giuridico romanistico). Riječ je o monografiji za kojom se, očekivano, javio veliki interes u romanističkim krugovima, ali i među širom zainteresiranom pravničkom javnošću. Naime, 1. siječnja 2021. godine u Narodnoj Republici Kini, najmnogoljudnijoj i jednoj od ekonomski najsnažnijih zemalja svijeta, stupio je na snagu novi Građanski zakonik (Codex iuris civilis sinicus, dalje: Zakonik), koji je 28. svibnja 2020. godine usvojio Državni narodni kongres Kine. Težnja za uređenjem pravnog sustava, poštujući princip vladavine prava u Kini, prisutna je posljednjih nekoliko desetljeća. U segmentu privatnog prava bili su prisutni veliki napori i različiti iskoraci u cilju uređenja mnogih pitanja značajnih za kinesko društvo u cjelini. Došlo je do usvajanja Zakona o dioničkim društvima, Zakona o ugovorima, Zakona o vlasništvu i stvarnim pravima itd. Pravni znanstvenici koji su pratili te izmjene, poput jednog od urednika predmetne monografije, Stefana Porcellija, ocijenili su kako su revizije ovih zakona bile prilično značajne i temeljite te su se ticale mnogih segmenata duboko vezanih s istinskim potrebama kineskog društva. Donošenje svih tih zakona te kontinuirani rad na modifikacijama unutar pravnog poretka dodijelio je novim zakonima središnju ulogu u kineskom društvu. Iako su nedvojbeno reformski procesi doprinosili jačanju vladavine prava, nastojeći uspostaviti vertikalni niz između kineske prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, sve se izvjesnijom činila nužnost kodificiranja prava. Prijedlozi za izradu Zakonika spominjali su se još prije 20-ak godina, ali zauzet je opći stav kako društvo, ako se savinjistički izrazimo, još uvijek nije zrelo za cjelovitu reformu. I tako, nastavljen je niz donošenja novih zakona, što je zbog velike količine propisa uzrokovalo nužnost sustavnog usklađivanja kako bi se ti propisi mogli razumjeti i primijeniti. Zbog svega navedenog u listopadu 2014. godine Središnji odbor Komunističke partije Kine izrazio je želju da se izradi Nacrt građanskog zakonika za Narodnu Republiku Kinu. Radovi na izradi kodifikacije napredovali su velikom brzinom, a u tom procesu došlo je do snažne, u prvom redu akademske, suradnje kineskih i talijanskih pravnika. Na tom tragu rimsko pravo i moderne građanske kodifikacije, osobito talijanski Codice civile, poslužili su kao izvrsni modeli iz kojih se crpila pravnička inspiracija, a sve kako bi se, poštujući pravila o pravnoj transplantaciji, instituti i koncepti na adekvatan način inkorporirali u kinesku pravnu kulturu i omogućili joj daljnji gospodarski rast i razvoj, što je nedvojbeno u korelaciji s osiguranjem pravne sigurnosti. Zakonikom je postavljen cilj osiguravanja pravde kroz reguliranje građanskih, trgovačkih, a jednim dijelom i radnih odnosa, kroz sustavno pružanje jasnog pravnog okvira onima koji posluju ili žele poslovati na području Kine. Kako su sami urednici naglasili u uvodnoj studiji, forma i koncepti predmetne kodifikacije pokazuju kako je kineski zakonodavac i tamošnja pravna znanost prilikom izrade kodifikacije nastojala postići dijalog s rimskim pravnim sustavom, odnosno pravničkim poukama izgrađivanim u rimskoj pravnoj tradiciji posljednjih tisućljeća. Zbog toga, kako bi se istinski razumjeli opsezi primjene i izvorna značenja koncepata primijenjenih u Zakoniku, nužno je, u cilju razumijevanja sadržaja, dobro poznavati te konstantno proučavati rimski pravni sustav i njegov unutarnji razvoj.

In the Roman legal tradition, but also in modern civil law systems, the term commorientes (lat. commorientes) refers to persons who died in the same accident or other danger, standing in a legal position relevant to inheritance law. In connection with the resolution of such situations in the theory of private law, various legal presumptions have been developed since the period of classical Roman law. All these presumptions can be systematized within two basic concepts - the first based on the presumption of survival of subjects and the second based on the presumption of the simultaneous death of subjects. Comparatively, in the development of European private law, there has been a reception of both concepts, with the proviso that over time the concept of simultaneity will almost completely suppress the concept of survival. The paper analyzes the reasons for this. In establishing a link between Roman roots and European private law, special attention is given to the possibility of applying presumptions in cases where there is a certain spatial or temporal distance between the deaths of persons or if a different cause has led to fatal consequences. Ultimately, the paper clearly points to the importance of Roman rules, which can sometimes be fundamental in understanding the institutes of contemporary private law.

A review of the book N. Kovačić, Tijelo kao dokaz. Medicinska vještačenja u postupcima Kaznenog suda u Dubrovniku u 18. stoljeću, Croatian Academy of Sciences and Arts - The Institute for Historical Sciences in Dubrovnik, Zagreb – Dubrovnik, 2020, pg. 240.

U poznatom djelu De re publica Marko Tulije Ciceron piše kako država jest stvar naroda, a narod skupina mnoštva udružena prihvaćanjem prava i zajedničkom korišću. U idealno zamišljenom demokratskom društvu to je uistinu tako – rasprava, dijalog i razmjene ideja, u okviru kojih cjelokupno društveno uređenje izvire iz naroda, krećući se prema cilju ostvarivanja općeg dobra. U okviru demokratske političke kulture modus operandi kreiranja i izgradnje političkih institucija jesu izbori. Kroz njih konstantno dolazi do izražaja vječna težnja ostvarenja pravednog društva u kojem će istinski biti – res publica, res populi. Korijeni takve političke kulture, u punom smislu riječi, kakvu mi danas poznajemo, razvili su se u fazi republikanskog uređenja rimske države (509. g. pr. Kr. – 27. g. pr. Kr.). Tijekom tih pet stoljeća, provodeći magistratske skupštinske izbore gotovo svake godine, postavljeni su pravni temelji moderne političke organizacije. Uz preuzimanje naprednih, civilizacijski nenadmašenih koncepata, primjetna je povijesna konstanta očuvanja i društvenih devijacija i etički neprihvatljivih postupaka. Osobit problem, koji se javljao kroz povijest, a prisutan je i danas, predstavljaju različite zlouporabe na putu dolaska na vlast, pri čemu pojedinci, vođeni nemoralnim pobudama i partikularnim interesima, nerijetko kroz različite oblike koruptivnog djelovanja ugrožavaju funkcioniranje zajednice. Svakog istraživača zainteresiranog za razumijevanje funkcioniranja demokratske države put znanstvene spoznaje vodi na rimsko ustavnopravno uređenje. Ono je osnova europske demokratske političke kulture – skelet civilizacijski nenadmašenih ideja, ali i nekih devijantnih društvenih pojava. U izdanju Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu nedavno je objavljena znanstvena monografija Izbori i izborna korupcija u Rimskoj Republici autorice Ivane Jaramaz Reskušić, redovite profesorice na Katedri za rimsko pravo, koja ovom monografijom nastavlja svoju dosljednost u istraživanju javnopravnih aspekata funkcioniranja rimske države, koji su u hrvatskoj, ali i regionalnoj romanističkoj znanosti, uglavnom bili zapostavljeni. Monografija je podijeljena na četiri poglavlja i zaključak, nakon čega slijede latinska vrela s paralelnim prijevodom na hrvatski jezik.

U rimskom pravu gotovo da i nemamo izvore koji pažnju posvećuju direktno tijelu umrle osobe. Tijelo kao takvo nije bilo zaštićeno. Pokojnik se štitio, prvenstveno, kroz zaštitu groba, koji je smatran stvari posvećenoj kultu pokojnika – diis manibus relictae. Unatoč tome, detaljnija analiza pravnih izvora jasno afirmira tezu o postojanju pravila iz sfere pogrebnog prava, kojima je regulirano konstituiranje određenih ograničenih prava u vezi s tijelom umrle osobe, a usko povezanih s odlučivanjem o načinu obavljanja pogreba, kremacije, prijenosa tijela, izgradnji nadgrobnog spomenika i slično. Autor smatra kako se ostvarivanje ovih prava u prvom redu vrši po volji umrlog, a u slučaju kada je nije iskazao, na vršenje se pozivaju bračni drug i nužni nasljednici. Nasljednici se pozivaju onim redom kojim bi ih i po rimskom pravu pozivali na nasljedstvo, neovisno o tome jesu li išta iz imovine umrlog naslijedili. Opstojnost predstavljene koncepcije ispitana je i u okviru kanonskog prava, ali i europskog prava u doba kodificiranja privatnog prava tijekom 19.. i na početku 20. stoljeća. Imajući u vidu da ne postoje jedinstveni stavovi o ovim pitanjima, autor posebnu pozornost posvećuje pravnoj kulturi Austrijskog građanskog zakonika, ostavljajući mogućnost da se pravne praznine riješe u duhu rimske pravne tradicije.